Zenit, pega, oblak

U potpunom ostvarenju jedne želje kriju se velike opasnosti, a najveća je u onoj novoj želji koja se umesto ostvarene javlja. Ko zna kakva je ta i kuda nas može odvesti? I ko zna od čega nas je branilo ostvarenje one prve, dok je bila u nama i mučila nas, živa i neostvarena?

Maliljudi, koje mi zovemo „deca“, imaju svoje velike bolove i druge patnje, kojje posle, kao mudri i odrasli ljudi zaboravljaju. Upravo, gube ih iz vida. A kad bismo mogli da se spustimo natrag u detinjstvo, kao u klupu osnovne škole iz koje smo odavno izišli, mi bismo ih opet ugledali. Tamo dole, pod tim uglom, ti bolovi i te patnje žive i dalje i postoje kao i svaka stvarnost.

Svako hoće da živi, nadoknađujući izgubljeno ili stičući novo, da živi svojim životom, na svoj način i na prostoru na kom se zatekne, pa makar taj prostor ne bio širi od podlanice zemlje, između dve vojske u prolazu.

Pravi život se sastoji od samih zatišja i i ludo bi i izaludno bilo mutiti ta retka zatišja, tražeći neki drugi, čvršći i stalniji život, koga nema. Prokletstvo tričavog života, koji je postao sam sebi svrhom, prokletstvo gore od mnogog greha i poroka. A to „prokletstvo“, to je ustvari logika građanskog društvenog uređenja i naopakog vaspitanja.

Ma, uzalud… Uz život se ne prilaže uputstvo za upotrebu i svako to odredi kako ume: zanemi tamo gde bi drugi viknuo, nasmeje se gde bi drugi zaplakao, uvredi se tamo gde bi se drugi obradovao… Uđe u pogrešan vagon, siđe stanicu pre ili kasnije… Pokoleba se, samo prebaci veslo iz ruke u ruku, a struja ga odnese presudno dalje, odredi drugo mesto gde će pristati.

Ima ljudi čiji je život trag u vodi. Nevidljivi su, nečujni, nestvarni, bez otisaka u peščanoj pustinji čovečnosti. Ne znamo odakle su među nas došli, a kad odu, zašto su i kuda otišli. Dok su bogovi zemljom greli, tako smo ih prepoznavali. Kad nas napustiše, od njihove moći ljudi naslediše jedino sposobnost da žive, ali ne da budu.

IZ SEHARE DUŠE

Čudan je um ljudski. Zapamti po neku, naizgled, beznačajnu sitnicu, skloni je u neko ćoše duše, da čuči i čeka dok je sjećanje ne pozove. Onda se razleti pred očima, vrati nam neke stare zvuke, mirise, slike… Zveckanje kašika dok se postavlja sofra, klepet naninih nanula ili miris pitaljki uz Ramazan. Po avliji mog djetinjstva bila je kamena kaldrma. Đedo je bio stolar i na sve strane po staroj sjeničkoj mahali zavijao je jauk stolarskih mašina. Možda je to bio plač drveta koje je obrađivao. I kao što pekari mirišu na brašno, on je mirisao na drvo. Šuške je bilo na sve strane, po maloj radionici, po dvorištu, u njegovoj kosi. Na desnoj ruci nije imao kažiprst, odnijela ga mašina. Nisam to doživljavala kao nedostatak, prosto je to za mene bila neizbježna osobina stolara. Pravile su te ruke vrata i prozore, za kuće koje su bile kao ćorave bez njih, i razboje za tkanje, i male bešike, pa ih bojile u zeleno, da brže zaspi nečije čedo. A za nanu je đedo pravio nanule. Drvene nanule sa kožnom kajasom. Bile su to najčudnije nanule na svijetu. Imale su male potpetice i na prstima i na peti. Ona ih je nosila po avliji i po mahalskoj džadi. Klepet tih nanula po avlijskom kamenu, taj je zvuk, zvuk koji u sehari moje duše čuči i čeka da ga mislima pozovem. Pustim ga nekad da se razleti, pa sam opet mala djevojčica što se mota oko nane. Ona je već starica, i samo su joj, još crne oči žive na uvehlom licu. Bijela šamija sa šarenim ojicama pokriva duge, sijede pletenice. Kao žive, oko njenih nogu igraju dimije. A nanule na nogama udaraju o kamenu kaldrmu. Što više ona hita, to je zvuk življi. Pere ona tendžere i sahane na česmi, ide tamo amo, nosi đedu kahvu u fildžanu. Kao da ne čuje tu muziku, i ne sluti da u mojoj, maloj glavi odzvanja taj ritam njenih nogu. I samo čekam priliku da i ja uskočim u te nanule, pa da lupkam i kuckam po kamenu. Đedo nikad nije napravio jedne male nanule, za mene. Nisam ni tražila, ni mislila nisam da bi i to moglo biti, očigledno ni on nije mislio da je to prikladna obuća za djevočicu. Ja sam samo voljela taj zvuk, koji je značio naninu blizinu. I sad nekad na pijaci kupim drvene nanule, pa idem sjeničkim ulicama. Al’ znam, niti ih je đedo, rukama bez prsta pravio, niti zvuče kao u dvorištu mog djetinjstva. Pa mi žao. Možda je to, ustvari, žalost za onima koji nas ostavljaju, ili samo žalost zbog sopstvene prolaznosti.



Da li zaista znamo?

Sevdah

Sevdah se može okarakterisati kao pesma uspomena, pesma ljubavi, života i najlepših ljudskih osećanja. Arapski savda što na bosanskom znači ljubav, zapravo je ime za neku tečnost koja kruži ljudskim telom, i u različitim situacijama izaziva različitu emociju, a to može biti i radost i tuga.

Dert

Dert je stanje kada otvoriš dušu. Dok se uz sevdalinku možemo opustiti, dert se budi snažnijim i bolnijim osećanjima, te ne popušta baš tako lako - on je snažna hipersenzibilna poruka. Ono što se u stanju derta može uraditi ne može se doživeti na običnom slavlju. To je poseban, izdvojen, neočekivan trenutak u životu svakog pojedinca, iskakanje iz kontrolisane svakodnevice.

Merak

Merak, znači zadovoljstvo koje proističe iz malih stvari.

Nesreća

Ono što mora da bude nije nesreća. Nesreća je samo ono što ne mora biti, a ipak se dogodi. Nesreću uvek izazivaju ljudi. Priroda vlada onim što biti mora.





3

POSTANI DEO NAŠEG CRNOG STADA

Galerija

ŠEHER

PRIČA O PJESMI

Sarajevo je neprolazan motiv u pjesamama mnogih umjetnika. Malo je gradova koji su u vječnost okovani tolikim brojem pjesama. Pogotovo tolikim brojem vrhunskih pjesama različitih muzičkih pravaca. Pomenimo samo „Je l' Sarajevo gdje je nekad bilo“ ili „Pala magla“ Dine Merlina, „Sarajevo grade moj“ i „Miljacka“ Halida Bešlića, „Poletjela golubica“ Hari Mata Harija, Tifina „Grbavica,“ „Sarajlija“ Plavog orkestra, „Ko se jednom napije vode sa Baščaršije“ Safeta Isovića, „Kad ja pođoh na Bembašu“ Himze Polovine, „Baščaršijska“ Zlatana Fazlića Fazle, „Sarajevo“ Zdravka Čolića. Spisak može ići u nedogled...
Među svim tim vrhunskim muzičkim ostvarenjima, jedno se posebno ističe. Naravno to je pjesma „Sarajevo ljubavi moja“ Kemala Montena. Može se reći da je to nezvanična himna grada na Miljacki. Pjesma se našla na Montenovoj singl ploči iz 1976. godine. Od tad živi kao jedan od najprepoznatljivijih sarajevskih simbola. Monteno je pjesmu za ploču otpjevao uz pratnju revijskog orkestra Radio-televizije Sarajevo, pod dirigentskom palicom Esada Arnautalića. Važno je istaći i ulogu autora stihova Alije Hafizoivića.

Sama pjesma donosi osjećaj poistovjećenja lirskog subjekta sa zavičajem. Odnos čovjek – grad se primjećuje u skoro svakom stihu. Preplitanje dva života, života čovjeka i života grada, život čovjeka u životu grada povezuju ta dva pojma u jedan. Od „Ti si bio velik, a rodio se ja,“ preko „Sad je dječak čovjek,“ do „Park i kosa bijeli, al’ otići će snijeg.“ Toponimi Trebević i Igman dočaravaju visinu ponosa i ljubavi koja stoji nad gradom. Sarajevo u ovoj pjesmi niti je grad, niti je čovjek, ono je grad-čovjek, živi organizam, koji raste i razvija se, mijenja, ali uvijek zadržava isti osnov. Maestralnost dočaranog osjećaja čežnje za kućom i uzbuđenja pri dolasku kući u refrenu je ono zbog čega je pjesma neprolazna. Kada se na to doda slika prolaznosti života, rađanja ljubavi u proljeće, nekih očiju plavih sa šetališta, majske lijepote djevojačke, stiče se uvid u kompleksnost i slojevitost pjesme. Tom slikom suncem okupanog Sarajeva pjesma završava. Prirodnom ljepotom, nadom, elanom, vedrinom. Pjesma je i ljubavna i rodoljubiva i deskriptivna i elegična i poletna i melanholična. Zbog toga najbolje opisuje Sarajevo, jer to je grad koji je isto tako i istok i zapad i naselje i mahala i memli strana i sunčana padina.

"A jedna je stvar, sine moj, zbog toga vrlo 'zafrkana': da nas je neko, u ono doba, hiljadu puta zapitao: 'Hoćete li baš tim, književnim, poslom da se bavite?' - mi bismo mu sto hiljada puta rekli: 'Da, mi hoćemo da pišemo!' A da smo - daj il ne daj, Bože - znali kako se preskupo, vlastitom kožom, u vlastitome životu, skupo i preskupo, svako slovo plaća, da nijedna rečenica, a kamoli knjiga, ne može biti sastavljena ni skrojena dok se krvavim životom ne plati, da li bismo na to pitanje drukčije odgovorili? Ti, znam te, Dario, ne bi! Nego bi reko. 'Neka košta šta košta!'"
Abdulah Sidran